Isus na križu

Isus na križu

Autor: Fra Franjo Mušura

Korizma je vrijeme kad kršćani poste, čine pokoru, ispovijedaju se, a prije svega sjećaju se Isusove muke i razmišljaju o njoj. Vrhunac te muke je križ na kojemu je Isus bio raspet i umro.

Počast križu

Kršćani se ne stide Isusova križa. Apostol Pavao kaže da ne želi znati ništa drugo osim Isusa Krista i to raspetog (1 Kor 2, 2), a sveti Ivan od Križa kaže: “Traži Krista, ali ne bez križa.” Krš­ćani su već u djetinjstvu, kod krštenja obilježeni tim znakom, njime se križaju, taj je znak na njihovim crk­vama i u crk­vama, visi na zidovima njihovih domova, neki ga nose oko vrata obješena na lančić, neki ga tetoviraju negdje na tijelu, njime obilježavaju svoje grobove. Dirljivo je čaš­ćenje križa na veliki petak kad svećenik poziva vjernike riječima: “Evo drvo križa, na kom je visio Spasitelj svijeta, dođite poklonimo se.” Nakon toga slijedi obred ljubljenja križa, koji poljubi svaki vjernik pojedinačno.

Što krš­ćanima znači križ rekao je u svoje vrijeme Ćiril Jeruzalemski ovako: “Ne stidimo se priznati Raspetoga. Pravimo znak križa na svojim čelima, na kruhu koji jedemo i na čaši koju pijemo, kad dolazimo i kad odlazimo, prije spavanja i kod ustajanja, kod hodanja i kod počinka. To je veliko zaštitno sredstvo, križ je znak vjernika, strah za sotonu.”

Je li križ simbol ljudskog života? Običajemo kazati za čovjeka koji mnogo pati da “nosi težak križ”. U krš­ćanstvu je nastala izreka da je zemlja “dolina suza”, a to znači da križ spada u ljudsku sudbinu, dio je ljudskog života, nitko ga ne može izbjeći, svatko nekada pati, na početku, u sredini ili pri koncu života, neki čitava života. Najviše patnje dolazi od naših grijeha; grijeh rađa patnju, ali ima neshvatljive, naizgled neskrivljene patnje čiji uzrok i smisao zna samo Bog. Takvim je patnicima obećao Isus utjehu u kraljevstvu Božjem. Patniku je dragocjen Isusov križ: gledajući u njega vlastita patnja postaje lakša.

Isusova patnja

Isus je mnogo prepatio i bio neizrecivo ponižen. I suđenje i bičevanje i trnova kruna bili su i patnja i poniženje, a vrhunac poniženja bio je kad je kao kriminalac morao nositi svoj križ kroz grad Jeruzalem, uz ruganje mnogih iz okupljene svjetine. Vrhunac patnje doživio je kod razapinjanja na križ i sve do smrti na križu.

Uz tu tjelesnu ne smijemo zaboraviti ni nutarnju, duhovnu patnju koju je Isus izrazio ovim riječima: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 40). Dok Isus pati, čini se kao da Otac Nebeski šuti. To su primijetili i neprijatelji koji pod križem uzvikuju: “Uzdao se u Boga, neka ga sada spasi ako mu je mio” (Mt 27, 43). Jedan crk­veni otac, pišući o progonstvu prve Crk­ve, kaže: “Bože, kako je tada bilo teško izdržati tvoju šutnju.” Možda smo i sami to doživjeli, u času velike patnje činilo nam se kao da Bog šuti. Isus je doživio što znači biti bez Boga, ta je patnja bila zadovoljština za ateizam i ravnodušnost prema Bogu.

Otkupiteljska smrt

Već su prvi krš­ćani shvatili da je Isusova smrt bila otkupiteljska i spasenjska, a to je o njoj mislio i Isus koji na zadnjoj večeri, dok pričeš­ćuje apostole, kaže: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje” (Lk 22, 19) i: “Ovo je moja krv koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha” (Mt 26, 28) Isus ju je prihvatio za spasenje ljudi, za oproštenje grijeha. Grijeh je najveća čovjekova nesreća jer ga udaljuje od Boga i sva njegova nastojanja da se pomiri s Bogom ostala bi uzaludna da nije bilo Isusove muke kojom je uspostavljen mir između Boga i čovjeka. To je bio čin Isusove ljubavi prema Ocu i prema ljudima koji je Otac prihvatio i uzvratio praštanjem i darivanjem svoje milosti.

Krš­ćani s vjerom gledaju u Isusov križ, vjeruju u tajnu otkupljenja koja se na njemu dogodila. Gledaju u njega s nadom, u Crk­vi se pjeva: “Zdravo križu, jedina nado.” Gledaju na križ s ljubavlju prema Kristu koji je njih prvi ljubio u najtežim trenucima.

Kad se u korizmi ispovijedamo Bog će nam oprostiti grijehe na temelju muke, smrti i uskrsnuća svoga Sina.

Dobro je sjetiti se da u svakoj svetoj misi prikazujemo Isusa na križu njegovu nebeskom Ocu za spasenje svijeta. Zato u svetoj misi treba sudjelovati sa strahopoštovanjem i zahvalnoš­ću.

Izvor: Svjetlo riječi

Ostavite komentar