Krstjani Crkve bosanske

Krstjani Crkve bosanske

U XII. i XIII. stoljeću jačao je pokret obnove religioznog života u Evropi koji je nekad poprimao nepravovjerne crte.

Piše: Fra Ljubo Lucić

 

Pristaše ovog pokreta tražile su povratak izvornom kršćanstvu Krista i apostola i oni su se u Bosni nazivali krstjani i krstjanice. Njih pravoslavni i katolički izvori pokušavaju identificirati s katarsko – dualističkom sljedbom, ali u biti i dalmatinska laička bratstva (iz 12. stoljeća) i bosansko – humski krstjani i krstjanice (iz 13 – 15. stoljeća) traže svoj osnovni oslonac na Evanđelju.

Problem bosanskih krstjana pokušao je prvi riješiti B. Petranović (Bogumili, crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867) dokazujući da je bosanska crkva bila pravoslavna ali je došla pod utjecaj makedonskih bogumila i postala krivovjerna. Tu tezu produžio je V. Glušac (Istina o bogumilima) dokazujući da je bosanska Crkva uvijek bila pravoslavna a bogumila nikad nije bilo ni u Bosni ni u Bugarskoj nego su sve bile pravoslavne crkve. F. Rački (Bogumili i patareni, 1869) tvrdi da su bosanski krstjani izdanci bugarskih bogumila, novo-manihejskog dualističkog smjera. L. Petrović (Krstjani bosanske Crkve, Sarajevo 1953.) tvrdi da su na čelu ove zajednice bili hrvatski benediktinci. J. Šidak (Studije o »Crkvi bosanskoj« i bogumilstvu, Zagreb, 1875) brani katoličku pravovjernost bosanskih krstjana. D. Mandić (Bugumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962.) dolazi do sličnih rezultata kao i Rački. Kao zadnji Franjo Šanjek (Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975.) analizira sve podatke i dolazi do slijedećih zaključaka.

U našim krajevima (prema podacima onodobnih dokumenata) postoje tri krivovjerničke struje:

– jedni slijede bugarske dualiste (ordo Bulgariae),

– drugi su pristaše Dragovićana (ordo Dragovitsiae),

– treći su uz učenje Slavonaca (ordo Slavoniae).

Pisac djela »O katarskom krivovjerju u Lombardiji« (oko 1214.) govori kako su mantovski i vićentski heretici poslali svoje ljude da budu u Slavoniji od heretika zaređeni za biskupe.

Papin legat u južnoj Francuskoj (Konrad iz Uracha 1223. g.) govori o predstavniku katarskog pape u južnoj Francuskoj a taj papa inače boravi na granicama Bugarske, Hrvatske, Dalmacije i Madžarske – dakle Bosne. Talijanski dominikanac iz toga doba Anselmo iz Aleksandrije piše: »neki iz Slavonije, to jest iz zemlje koja se zove Bosnom, dođoše trgovine radi u Carigrad, gdje su se upoznali s krivovjerjem. Po povratku u domovinu oni su širili novu nauku i kad su ojačali brojčano osnovali su crkvu čiji predstavnik nosi naslov biskupa Slavonije ili Bosne« (Šanjek, Kršć., str. 209).

Dukljanski knez Vukan piše 1200. godine kako se u Zemlji Kulina bana broj krivovjernih »krstjana« popeo na 10.000.  Kako je III. lateranski sabor 1179. osudio »sve krivovjerce, katare i patarene«, to je prihvatila i splitska sinoda (1185.) a papa Urban III. naređuje splitskom nadbiskupu da se u njegovoj nadbiskupiji ne bi stvarala bratstva (conventicula quae fraternitates appellantur) katara. Ne radi li se i o kršćanima Crkve bosanske kao o »societas fraternitatis« koji polažu abjuraciju na Bilinu Polju kao o nekom sličnom bratstvu?

Dukljanski knez Vukan (1199/1200.) piše papi Inocentu III. kako je u Bosni Kulin ban i njegova obitelj s oko 10.000 ljudi pristala na krivovjerje i ove krivovjerce ban naziva »autonomasice christianos«. Papa opet piše hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku 1200. kako je bosanski ban Kulin dao u Bosni utočište krivovjernim patarenima koje je splitski nadbiskup Bernard protjerao iz Splita i Trogira. Dokumenti govore o katarskoj crkvi u Dalmaciji o kojoj se govori kao o Slavonskoj ili bosanskoj crkvi. Da bi se opravdao pred papom, Kulin tvrdi da on ne zna ništa o učenju heretika i moli da mu se pošalje stručnjak da ispita stvari. To je razlog što u rano proljeće 1203. u Bosnu dolazi Ivan de Casamare, papinski poslanik a 8. travnja 1203. na Bilinu Polju predstavnici krstjana crkve bosanske »oklevetani kao pripadnici menihejske sekte« odriču se svakog krivovjerja i obećavaju živjeti u jedinstvu s Rimom u skladu s rimskom disciplinom i naukom, da će u kućama živjeti odvojeno muški a odvojeno ženski članovi, da će makar sedam puta na godinu primati pričest, otvoriti bogomolje za moljenje časoslova i slavljenje euharistije nedjeljom i blagdanima, da će svećenici ispovijedati, da će uz bogomolje imati groblja, da neće primati u svoju zajednicu one koji su manihejci. Nosit će odjeću do gležnja, jednako čitati sv. Pismo Starog i Novog zavjeta, zajednički birati svoje starješine za koje će tražiti potvrdu iz Rima.

Iz ovoga se sa mnogo sigurnosti može zaključiti da su krivovjerci u Bosnu došli iz Dalmacije a ne iz Srbije ili Bugarske (U Žitiju sv. Simeona stoji da ih je iz Srbije protjerao Stevan Nemanja).

Dvadesetih godina XIII. stoljeća ugarski dvor, odnosno kaločki nadbiskup tuže se u Rim kako u Bosni ima mnogo krivovjeraca – patarena pa im ni sam biskup ne može odoljeti. Papinski legat u Ugarskoj i Hrvatskoj Akoncije dolazi 1222/23. u Bosnu da ispita situaciju s hereticima. Kaločki biskup Ugrin organizira križarski pohod na Bosnu, ali bez uspjeha. Papa Grgur IX. šalje u Bosnu svoga kapelana Jakova Prenestinskog i on uklanja bosanskog biskupa a na njegovo mjesto meće dominikanca Ivana iz Wildeshausena dok dominikancima povjerava inkvizitorsku službu u Bosni. Na bosansku biskupsku stolicu dolaze dominikanci dok se ona 1247. ne podloži kaločkom nadbiskupu i dok kasnije biskup Ponsa ne prijeđe zastalno u Đakovo. 1340. franjevci preuzimaju misonarsku ulogu u Bosni dok se kršćani konstituiraju u »krstjane Crkve bosanske« i uživaju sve veći ugled u Bosni posebno na dvoru.

 

Nauk krstjana Crkve bosanske

 

Oslanjajući se na (nepouzdane) rasprave o herezama onoga doba možemo nagađati da bosanski i humski krstjani smatraju kako je Katolička Crkva izdala Evanđelje primajući zemaljska bogatstva u posjed.

Bosanski krstjani imaju savršene članove koji su primili duhovno krštenje obećavajući živjeti u siromaštvu i uzdržljivosti. Vjernici, tj. »krstjani i krstjanice… koji su prave vere apostolske« (primili duhovno krštenje) se dijele na credentes i auditores (»koi greha ne ljube«) a u treću skupinu spadaju »mrsni ljudi« (koji još ne pripadaju potpuno zajednici, a to će učiniti redovito na času smrti). Zapovijeda im djed koji je biskup krstjana Crkve bosanske.

Krstjani i krstjanice žive u zajednicama zvanim hižama te uz djeda (biskupa koji uživa velik ugled u društvu i nalazi se često uz vladara) imaju strojnike koji se opet dijele na goste i starce. Gost predsjeda liturgijskim sastancima i propovijeda, a starac se brine za hiže. Krstjani Crkve bosanske daju polovicu članova bosanskog sabora.

Početkom XV. stoljeća franjevci polako potiskuju bosanske krstjane pa papa Bonifacije IX. piše kako su franjevci »brižnim i trajnim propovijedanjem i nagovaranjem braće toga reda otprilike petsto tisuća nevjernika jednodušno obratilo na iskrenost prave vjere«. Jakov Markijski koji je djelovao u Bosni napisao je »Raspravu protiv manihejaca u Bosni« koja je izgubljena, a Eugen IV. piše da bosanski krivovjernici utjelovljenje smatraju »prividom« dok đavlu »priznaju moć ravnu svemogućem Bogu postavljajući dva počela, jedno zlih bića a drugo dobrih; osuđuju Stari zavjet a sakate Novi; osuđuju ženidbu i jela… proglašavaju nečistim« (F. Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, str. 221).

Pod pritiskom franjevačkih misionara velik broj krstjana Crkve bosanske odselio se na područje kojim je upravljao Stjepan Kosača, neki su pobjegli na tursko područje dok su treći prešli na pravoslavlje (carigradski patrijarh Genadije II. 1459. tvrdi za hercega Stjepana da je u duši prvoslavac!).

Ne može se sa sigurnošću tvrditi da su krstjani Crkve bosanske bili dualisti. Najsigurniji dokument o vjerovanju krstjana Crkve bosanske jest oporuke gosta Radina Butkovića od 5. I. 1466. u Dubrovniku.

Radin vjeruje »u svemogućega Gospodina Boga«, u »Svetu Trojicu nerazdelinu« moleći milosrđe za svoju dušu kako bi ga Bog »pomilovao na strašnom sudištu veke vekoma«. On vjeruje u »svetu molitvu Božju« (tj. Oče naš) pouzdavajući se u molitve dubrovačke katoličke sirotinje. Zaviješta 300 dukata za svijeće što će se o blagdanima paliti »u hrameh božjih« za njegovu dušu. On slavi Božić, Blagovijest, Uskrs, Uzašašće, sv. Jurja, sv. Petra i Pavla, sv. Stjepana, sv. Mihovila, Uznesenje B. Dj. Marije i Sve svete. Radin ostavlja novac za »hram i za greb«.

Na stećku gosta Milutina iz Humskog kod Foče spominju se »pričista Trojica«, a na stećku gosta Mišljena iz Puhovca spominje se »Gospodin naš Isus edini«.

 

Bogumili nisu prešli na islam!

 

Bogomili u Bosni nisu prešli na islam jer ih u Bosni nije bilo. Bilo je samo krstjana Crkve bosanske, a njih je u vrijeme dolaska Turaka moglo biti u Bosni oko 42.000 i isto toliko u Hercegovini (kako je pokušao proračunati D. Mandić). Na islam su prvotno prešli oni vlastelini koji su željeli sačuvati posjede i položaj, a krstjani Crkve bosanske su bježali kao i ostali (gost Radin tražio je 1466. od Venecije dopuštenje da on i njegovi istovjernici mogu stupiti pod mletačku zaštitu. Zašto bi tražio ako su prešli na islam?). Islamizirani krstjani kod Jajca koji su prešli na islam odbacili su ga čim je Matijaš Korvin oslobodio Jajce 1464. (kako kaže jedan turski izvor). Nakon osvojenja Bosne nije bilo masovnog prijelaza na islam. To se vidi i iz turskih dokumenata. Prijelaz je počeo u XVI. stoljeću kad su zulumi prisilili raju da mijenja vjeru da bi sačuvala glavu.

 

Koje su vjere bili srednjovjekovni stanovnici Bosne?

 

Analizirajući arheološke ostatke crkava po Bosni, dolazimo do zaključka da su sve građene po zapadnom uzoru a po mjerilima rimske liturgije. Bilo je mnogo takvih crkava. Do pada Bosne pod tursku vlast u Bosni i Hercegovini je bilo preko 200 katoličkih crkava koje su srušene a na njih je ostala uspomena u narodu po nazivima »crkvine«, »crkvišća«, i slično. Na temelju pisanih dokumenata možemo zaključiti da je na području BiH bilo nekoliko biskupija, od kojih se poimence spominju: bosanska, trebinjska, stonska, duvanjska i srebreničko-visočka.

Zna se da je bosanska biskupija imala svoje sjedište u Vrhbosni, odnosno na Brdu povrh Vrhbosne (danas je to u Sarajevu lokalitet Brdo džamija iznad Latinske ćuprije ili Principova mosta. Provjeriti kod Đ. Baslera u knjizi o sarajevskoj katedrali!). Koncem XI. stoljeća postavljen je u Vrhbosni biskup koji je vjerojatno imao svoju stolnu crkvu, na mjestu gdje je 1224. sagrađena nova crkva za bana Ninoslava. Duvanjska je biskupija osnovana sredinom šestog stoljeća a uništena je za vrijeme seobe naroda ali je opet obnovljena. Bilo je i nekoliko benediktinskih, a kasnije nekoliko dominikanskih samostana na području Bosne dok je u Hercegovini bilo mnogo crkava.

Prije dolaska Turaka franjevci su na području današnje BiH imali mnogo samostana. Spominju se ova mjesta u kojima su bili franjevački samostani: Herceg Novi, Ljubuški, Imotski, Mostar, Konjic, Mile kod Visokog, Kreševo, Deževice, Fojnica, Banski dvor (Kraljeva Sutjeska), Lašva kod Travnika, Olovo, Srebrenica, Tešanj, Skakava, Modriča, Gradovrh (kod Tuzle), Soli (Tuzla), Bijeljina, Sv. Marija u Polju (kraj Bijeljine), Teočak, Zvornik, Ljubovija, Jajce, Jezero, Vesela Straža, Rama, Glamoč, Podbila, Bihać, Krupa, Obrovac, Bila Stina, Otok, Kamengrad, Ostrovica,, Bilaj, Podnovi, Livče, Greben, Krupa na Vrbasu i Glaž na Ukrini.

Iako su mnogi pisci pad Bosne stavljali na dušu »bogumila« (koji su tobože protiv svoje volje prevedeni na katoličku vjeru!) tvrdeći da su oni odmah prešli na islam, iz povijesnih se dokumenata to nikako ne može dokazati. Može se dokazati da su neki od njih ranije prihvatili pravoslavlje.

U Bosni i Hercegovini su se uz tursko osvajanje počeli javljati i pravoslavci vlaškog podrijetla, a kako su Vlasi bili angažirani u gonjenju trgovačkih karavana i kao pomoćne turske čete koje su se brinule za komoru, to ih je s vremenom u Bosni bivalo više, posebno kad je katoličko stanovništvo iseljavalo i ostavljalo prazne čitave krajeve te su turski feudalci pozivali novo stanovništvo s istoka da im obrađuje zemljište.

Danas je bespredmetno govoriti tko je u Bosni bio stariji, jer danas u Bosni žive tri vjere (i jedna nevjera), tri nacije i nitko se ne može pozivati na povijesno pravo nego na svoje građansko pravo da mu se kao čovjeku osigura dostojno mjesto u društvu a povijest treba ozbiljno proučavati i učiti a ne iskrivljivati jer od toga nitko nema koristi.

Izvor: Svjetlo riječi

Ostavite komentar