Prvi pisani spomen grada Bihaća seže sve do trinaestog stoljeća, točnije 1260. godine. Uz njega se u srednjem vijeku veže epitet kraljevskog grada. I sama etimologija imena grada Bihaća u svojim različitim oblicima – bišće, bijać, bihak, bihag – označava kraljevsko dobro. Iako je vjerodostojnost tog epiteta diskutabilna iz razloga što su kraljevske institucije u to doba bile ”pokretne institucije”, kako bi se kraljeva vlast mogla vršiti u svim dijelovima njegove države, smatra se da su neke od povelja kraljevi izdali upravo u Bihaću. Jedna takva povelja poklanja zemlju u mjestu Kralje kod Bihaća opatiji Topusko. Sam Bihać je već vlasništvo opatije, i povelja za njega kaže da je smješten na otoku sv. Ladislava na Uni. Selo Kralje postoji i danas i njegovo ime potvrđuje tezu da su Bihać i okolica bili kraljevski posjedi. Bihać ne ostaje vlasništvo opatije dugo, i već 1262. godine postaje slobodni kraljevski grad.
Godine 1434. Bihać je potvrđen kao posjed Frankopana i kao takav, s malim prekidom 1490-tih, ostaje čitavo stoljeće. Ipak, iako je pravno bio u rukama Frankopana, njim od 1500. upravljaju hrvatski banovi, koji tu drže vojsku radi obrane od Osmanlija. Godine 1592. Osmanlije zauzimaju grad Bihać.
U najranijem srednjovjekovnom razdoblju u Bihaću se spominje više crkava, te dominikanski i franjevački samostan. U XIV. stoljeću franjevci imaju crkve sv. Marije, a spominju se i ostalih šest ili sedam crkava: sv. Antuna, sv. Elizabete, sv. Lucije, sv. Jakova, Svetog Duha i sv. Marije Magdalene. S dolaskom osmanske vlasti oni bivaju porušeni, a dominikanska crkva sv. Ante pretvorena je u džamiju Fethiju (tur. osvojena), ali i do danas su na njoj uočljivi ostaci nekadašnje crkve koji se ogledaju u gotičkom portalu i prozorskoj rozeti. Nakon tih događaja preostale katolike su pastorizirali franjevci iz Vodičeva i Majdana. Godine 1935. pronađen je kameni luk koji je po svoj prilici bio nad crkvenim vratima nekadašnje crkve sv. Antuna, a iz njega proizilazi da je crkva podignuta za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I.
Sredinom sedamdesetih godina XVII. stoljeća spominje se bihaćka župa s trošnom crkvom i 200 katolika. Ona ponovno iščezava u vrijeme Bečkog rata koncem XVII. stoljeća i o njoj nema spomena do 1741. godine. Tek je 1771. godine poznat prvi župnik (fra Jozo Valentić) i od tada postoje matice. Budući da se Bihać tad nalazi u pograničnim dijelovima Carstva, dolazi do nemira i tadašnji župnik biva ubijen 1788. godine. Tijekom druge polovice XVIII. i početkom XIX. stoljeća kao mjesto župnikova stanovanja spominju se Kralje, četrdesetih godina XIX. stoljeća Vedro Polje, a od 1855. godine župnik boravi na brdu Križ, gdje je 1860. izgrađen župni stan.
Početkom sedamdesetih godina XIX. stoljeća župnik pokušava sagraditi crkvu na kupljenom zemljištu na Križu, ali ga osmanske vlasti sprječavaju u tome. Gradnja najzad započinje 1885. godine, a biva dovršena 1891. godine. Crkva je 1899. god proširena, a uskoro su u njoj izvedeni glavni i dva pobočna oltara, te nekoliko godina kasnije pjevalište (kor). Sam izgled crkve bio je, za ono vrijeme, više nego impozantan. Prostorno je zauzimala oko 900 m², sa visokim pravokutnim zvonikom; uz džamiju Fethiju i Kapetanovu kulu dominirala je iznad gradskog urbanog jezgra. Bihaćka Crkva svetog Antuna je promijenila svoj raniji izgled za vrijeme II svjetskog rata. Naime, godine 1941. tadašnja vlast naredila je da se do temelja sruši Pravoslavna crkva u gradu, a da se materijal sa porušene Pravoslavne crkve iskoristi za doziđivanje crkve. No, to se nije dogodilo, jer su crkvene vlasti već platile materijal kojim se dozidao još jedan kat zvonika i dovršila izgradnja same crkve koja je dobila izgled križa. Tako je crkva postala jedna od tri najveće crkve u Bosni i Hercegovini, dugačka cijelih 58 metara. Godine 1944., točno na samu Cvjetnicu, saveznički bombarderi su do temelja srušili crkvu sv. Ante pri čemu je poginuo veliki broj vjernika žena, djece, staraca, koje je lako bilo raspoznati po bjelini narodnih nošnji koje Hrvati tog kraja nose o blagdanima, a koji su se zatekli na svetoj misi. Od ovog vjerskog objekta ostao je jedino kvadratni visoki toranj sa zvonikom koji i danas odolijeva zubu vremena, podsjećajući današnje generacije na sve strahote ratnog razaranja koje su se dogodile.
Kako je župa ostala bez crkve, bogoslužje se držalo u provizornoj kapelici u ovećoj gospodarskoj zgradi uz župni stan. Tek su 1970-72. god. franjevci uspjeli izgraditi novu crkvu, oktogonalnog oblika, po projektu arhitekta Z. Ćuka. Na zvoniku se nalaze tri zvona. Godine 1977. u crkvu je postavljen križni put (terakota) J. Marinovića, te nešto kasnije brončani kipovi Sv. Ante (K. Bošnjak) i Majke Božje (J. Marinović). Kip Nikole Tavelića izradila je kiparica L. Ulman 1963. godine. Budući da je prvotni župni stan bio udaljen od crkve oko 2 km, 1900. Izgrađen je novi u blizini crkve. Renoviran je u drugoj polovici sedamdesetih godina.
Godine 1857, prije nego što su uspjeli izgraditi crkvu, franjevci su u župi podigli pučku školu i tako su u svoju pastoralnu aktivnost uključili i prosvjetni rad.
U župi Bihać od 24. kolovoza 1894. do danas djeluju sestre Klanjateljice Krvi Kristove. Na području župe sagradile su samostan sv. Josipa i uz njega školu. Školu su otvorile odmah po dolasku i vodile je do Drugoga svjetskog rata. Nakon rata samostan i škola su nacionalizirani i još uvijek nisu vraćeni sestrama.
U Kraljama, sjeverozapadnom predgrađu Bihaća, tijekom 2004. i 2005. sagrađena je područna (filijalna) crkva u čast Bl. Dj. Mariji Anđeoskoj koja je posvećena 25. rujna 2005.
U župi postoje kapelice na groblju sv. Jurja na Dubravicama (Lohovska Brda), sagrađena 1927., na groblju sv. Martina u Golubiću, sagrađena 1978. i teško oštećena u posljednjem ratu (ovo je groblje veoma staro i na njemu su vršena arheološka istraživanja), na groblju sv. Nikole Tavelića u Vrkašiću, te na groblju sv. Ante Padovanskog na Križu/Žegaru.
Od važnijih hrvatskih kulturnih udruga i ustanova u gradu Bihaću najdulje djeluje podružnica Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, od 1907. do 1944. godine i ponovno od 1992. do danas. Osim Napretka u Bihaću je do Drugoga svjetskog rata djelovala i podružnica Hrvatskog Radiše te Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo Krajišnik (utemeljno 1899.).
Župom upravljaju franjevci Bosne Srebrene, a pripadaju joj ova naselja: Bihać, Čavnik, Dobrenica, Golubić, Greda, Izačić, Kralje, Križ, Lohovska Brda, Papari, Ružica, Sokolac, Vedro Polje, Vrkšić i Žegar.
Bihaćka župa imala je tijekom povijesti sljedeća kretanja broja vjernika:
| STATISTIČKI PREGLED ŽUPE U BIHAĆU | |
| GODINA | BROJ VJERNIKA |
| U XVII. st. | Oko 200 |
| 1776. | 1199 |
| 1829. | 1147 |
| 1877. | 1759 |
| 1935. | 4300 |
| 1974. | 4200 |
| 1980. | 4062 |
| 1991. | 3620 |
| 1995. | 2950 |
| 2000. | 2980 |
| 2005. | 2961 |
| 2009. | 2655 |
| 2010. | 2488 |
| 2011. | 2357 |
| 2012. | 2301 |
| 2013. | 2370 |
Broj vjernika se smanjuje prije svega zbog iseljavanja.
Ako želite vidjeti foto album kliknite ovdje
Kratki video o Bihaću u vrijeme II. svjetskog rata pogledajte ovdje