Dolaskom Osmanlija na ove krajiške prostore i osvajanjem posljednje utvrde u Pounju – Bihaća (1592. godine), mnogo toga se unutar zidina grada mijenja i prekraja. Prvo što nova vlast poduzima jest pretvaranje postojećih crkava u džamije. Po naredbi zapovjednika Bihaća, Hasan-paše Predojevića , Crkva svetog Antuna preuređuje se u glavnu džamiju u gradu, Fethiju (u prijevodu-osvojena).
Stari zapisi kažu da je Crkva svetog Antuna sagrađena krajem XIII. i početkom XIV. stoljeća i da je bila lijepo građen sakralni objekt, duzine 19,5 metara, širine 9,2 metra, s četiri pobočna zidna pilastra. Građena je u gotskom stilu, s visokim krovom, šiljastim prostorima od ukrasnog kamena, te oktogonalnim zvonikom. Pored crkve se nalazio dominikanski samostan koji se u spisima hrvatskih feudalaca spominje još 1266. godine. Prilikom uređenja crkve u džamiju, osmanlijski graditelji su ostavili ponešto od starih obrisa crkve. Neki od prozora s južne i sjeverne strane zazidani su, a novi otvoreni. U sredini objekta, umjesto oltara, postavljen je mihrab. Iznad velikih ulaznih vrata ostala je gotička rozeta. Zvonik je ostao netaknut sve do 1863. godine kada se zbog dotrajalosti rusi i zamjenjuje vitkim minaretom koji je od iste vrste kamena-bihacita.. U samom podnožju minareta i dan danas ostala su neoštećena dva natpisa na arapskom jeziku koji govore o izgradnji ovog vjerskog spomenika. U džamiji se nalazilo devet ploča sa grbovima pripadnika hrvatskog plemstva, koji su služili u Bihaću i njegovoj okolici od 1519. do 1565. godine. Danas se te ploče nalaze u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Ploče su sa natpisima na latinskom jeziku, a slova su humanistička i gotička, ukrašena su grbovima sa heraldičkim štitom. Džamija Fethija je jedna od najočuvanijih sakralnih građevina u Bosni i Hercegovini.
Ako želite vidjeti foto album kliknite ovdje