Pustinja, pokora…, Isus

Pustinja, pokora…, Isus

Kršćanstvo bi trebalo biti istinsko služenje svijetu i čovjeku u otvorenosti i prihvaćanju ovoga svijeta kao prostora vlastitoga osmišljavanja.

Piše: Božo LUJIĆ

Nerijetko nam se postavi pitanje što je kršćanstvo: odricanje od jela i pića, bijeg od svijeta i ljudi i zatvaranje u neprobojne utvrde, prezir svega što je svjetovno, traženje smisla života samo u vlastitoj duši?… Nije li kršćanstvo asketski pokret kumranskoga tipa? Je li kršćanstvo više od svega toga? Ako bismo odgovorili potvrdno, u čemu bi onda ono bilo? Što kršćanstvo može ponuditi danas svijetu i čovjeku kao svoje?

S tim u svezi je svakako i misao o Isusu kao pokorniku, o ulozi pokore i izvanjskog odricanja koje se često povezuje s negativnim odnosom prema svemu što je u svijetu. Na taj se način stvara negativan, gotovo neprijateljski odnos, prema svjetovnom i prema čovjeku koji u takvom okruženju živi. Što reći na početku korizme kad se toliki ljudi pokušavaju staviti na put makar i malog odricanja kako bi obilježili vrijeme prije Uskrsa?

Je li Isus bio isposnik?

Ako čitamo novozavjetna izvješća, ne možemo naći tekstove koji bi upućivali na to da bi kršćanstvo predstavljalo neki asketski put odricanja. Naprotiv! Mnogi tekstovi upućuju na to da Isus nije imao namjeru usmjeriti svoje sljedbenike tim putom. Prije svega, Isus se, očito, nije htio zaputiti onim smjerom kojim su išli kumranski redovnici. Oni su shvaćali smisao svoga postojanja kao odvojeni život od pokvarenoga svijeta pokušavajući do u tančine ispuniti obveze židovskog Zakona i na taj način ugoditi Bogu. Oni su htjeli svojim silama ostvariti jedinstvo i povezanost s Bogom. Takavmonaški život, utemeljen na preziru i odbacivanju svijeta a na vlastitoj samodopadnosti, nije Isus držao prikladnim za svoje poslanje.

Takav stil života nije Isusu odgovarao, jer se nije priključio ni Ivanu Krstitelju koji je propovijedao pokoru za obraćenje, koji je i sam postio i živio posve isposnički. Istina, Isus je došao Ivanu i dao se krstiti, ali nije ostao kod njega prihvaćajući njegov životni put kao vlastito poslanje.

Isus je ostao dosljedan svome poslanju: on je bio upućen svim ljudima bez obzira kakvi oni bili. Na taj način želio je pokazati da je Bog otac svih ljudi bez obzira kakvi oni bili. Takav Bog dolazi u Isusu svim ljudima ususret, i svi koji hoće, mogu ga susresti. U Isusovoj logici djelovanja Bog čini prvi korak prema čovjeku na koji čovjek može, ako hoće, odgovoriti svojim pozitivnim stavom. Zato se Isusovo djelovanje i označava kao traženje izgubljenih i nepojmljiva radost kad takvi budu nađeni (Lk 15). Isus nudi u svojoj osobi takvu mogućnost svim ljudima. On to čini na zajedničkim objedima gdje ljude ne isključuje unaprijed. Zbog toga je prozvan prijateljem carinika i grešnika (Mt 11,19), vinopijom i izjelicom.

Ako se k tomu uzmu u obzir i neka druga novozavjetna mjesta, uočit ćemo zacijelo neku zajedničku logiku. Tako u Mt 9,14-15 (par Mk 2,18; Lk 5,33) izbija na vidjelo pitanje koje su postavili Ivanovi učenici: Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste? Nato im Isus reče: Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Iz ovoga farizejskoga prigovora izbijaju dvije činjenice: Postoji razlika između Isusa i Ivana: Ivan s učenicima posti a Isus sa svojim učenicima ne posti. Drugo, Isus ne opovrgava tu činjenicu nego je pojašnjava: Isusovo je vrijeme ono zaručničko kad se ljudi vesele a ne tuguju, kad slave a ne odriču se. Isus nedvojbeno nije shvaćao svoje poslanje kao poučavanje u odricanju od svega što je Bog darovao ljudima. Iz toga je moguće zaključiti da Isus nije držao da je svrha njegova poslanja post, nego čovjek i ostvarivanje njegova smisla.

Isus, pustinja i post

Kako onda uskladiti da se Isus, nakon krštenja a pred početak svoga javnoga djelovanja, ipak povukao u samoću, u pustinju – i ondje četrdeset dana postio. O tomu također izvješćuju sva trojica sinoptika (Mt 4,1-11; Mk 1,12; Lk 4,1-13). Što znači pustinja, što četrdeset dana, a što da je postio?

Pustinja očito doziva u svijest vrijeme izraelskog naroda nakon izvođenja iz Egipta kad je četrdeset godina proveo u pustinji prije nego što je ušao u obećanu zemlju. U biblijskom jeziku pustinja po sebi znači mjesto ugroženosti, zla, nečistih duhova (Lk 8,29), mjesto kušnje s jedne strane, a s druge mjesto pobune, nezadovoljstva i nespremnosti za prihvaćanje onoga što dolazi.

Što bi to značilo konkretno u Isusovu životu? Isus je također stavljen u pustinji na kušnju upravo u trenutku kad mu je oslabio fizički i duhovni imunitet. Morao je prebroditi egzistencijalnu pustinju gladi, vlasti i časti da bi kao čovjek duha ostao na putu prema čovjeku. U Isusovu slučaju pustinja je više od pustinje: ona je provjera ispravnosti životnoga puta i poslanja.

Četrdeset dana je simboličan broj od četrdeset godina koji su Izraelci proveli u pustinji (Izl 16,35). U tom smislu je važan tekst Br 14,33-34: Vaši sinovi neka lutaju pustinjom četrdeset godina, neka trpe zbog vaše nevjere dok vam ne ispropadaju tjelesa u ovoj pustinji. Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju – dana četrdeset, za svaki dan jednu godinu – ispaštajte svoje opačine četrdeset godina. Iskusite što znači mene napustiti. U ovom je tekstu jasno da jedan dan ima simbolično značenje godine. Izraelska predaja tumači putovanje kroz pustinju kao kaznu zbog nevjernosti naroda (usp. Br. 32,13).

Konačno, što znači da je Isus postio? I ova se tvrdnja veže u svom teološkom značenju uz boravak u pustinji. Hrana je bila povod za pobunu koju su Izraelci uvijek iznova dizali protiv Mojsija, a u konačnici i protiv Boga Izlaska. Dok su se oni bunili, Bog ih je hranio manom (treba slovo a s dvije crtice) i pojio vodom iz stijene.

Očito su evanđelisti protumačili početak Isusova djelovanja pomoću Izraelova četrdesetogodišnjega putovanja kroz pustinju. Željeli su zacijelo istaknuti: Narod je bio nevjeran, a Isus vjeran; narod se bunio protiv Boga, a Isus je bio poslušan Bogu; narod je pobunom tražio hranu od Boga, a Isus se odricao hrane. U jednu riječ: Isus je dokazao da je spreman za ulazak uobećanu zemlju slobode.

Isusova poruka i za naše vrijeme

Kako odgovoriti na ishodišna pitanja s početka ovoga članka? Iz svega proizlazi da bit Isusova poslanja nije pokora onako kako je mi shvaćamo, niti je Isusov put put nekoga pokornika, niti je Isus učitelj askeze. Ako se Isus i povlačio u pustinju, u osamu, na molitvu i pribranost, onda to nije imalo asketske nego teološke i antropološke razloge. On je želio pokazati da je slobodan od svega onoga što ljudi stavljaju preda se kao cilj vlastitoga života: hranu kao smisao života, vlast kao vlastitu sreću i čast kao potvrdu vlastite egzistencije.

Očito, Isus kroz život ide drugim putom: On se ne udaljava od svijeta prezirući i osuđujući ga nego ide u svijet; on ne bježi od ljudi jer su grešni nego ide k njima i druži se svakodnevno s njima bez obzira kakvi oni bili; on ne ostvaruje svoju vlast gazeći po drugima, nego svoj život shvaća kao omogućavanje da drugi dođu do izražaja; on svoju veličinu ne gradi na žrtvama drugih, nego svoj život daje kao žrtvu za druge.

Zbog toga bi kršćanstvo u današnjem svijetu trebalo ići tim putom koji je puno teži put od formalnog odricanja od nekih sitnica u životu. Biti kršćanin znači prihvatiti Isusov put kao smislen, kao istinski, kao duboko ljudski. Isusov put vodi drugome čovjeku. Ako naše pokore i postovi ne idu u tom smjeru, onda su oni velika varka, jer živimo u uvjerenju da pomoću njih možemo sebi osigurati aureolu ispravna kršćanina i dobra čovjeka.

Kršćanstvo bi trebalo biti istinsko služenje svijetu i čovjeku u otvorenosti i prihvaćanju ovoga svijeta kao prostora vlastitoga osmišljavanja. U tom smislu kršćanstvo ne znači manje jesti, manje piti i manje imati, nego kršćanstvo znači piti zajedno s drugima, jesti u zajedništvu s drugima, imati zajedno s drugima – zapravo živjeti zajednički život zajedno s drugima, i – konačno s Bogom.

Izvor: Svjetlo riječi

 

Ostavite komentar