Veliki dani Velikoga tjedna

Veliki dani Velikoga tjedna

Savjet za kraj korizme glasio bi: ne propustite njezin najbolji dio! Obredi Cvjetnice, Velikog četvrtka, Velikog petka i Uskrsnoga bdijenja na Veliku subotu spadaju među najbolje stvari u Crkvi. Zato ne propustite ova slavlja! No, razumijete li ih dovoljno?

Priredio: Zdravko KUJUNDŽIJA

Ima katolika koji ne razumiju dovoljno značenje ovih posebnih obreda u Velikom tjednu. Oni ih izbjegavaju zato što su ovi obredi “drugačiji” ili “dugi”. Istina, oni su drugačiji, ali zar to ne treba i očekivati? Posebne prigode u našem životu – vjenčanje sina ili kćeri, krštenje unuka – čine da promijenimo uobičajenu rutinu života. I oni su dulji – posebna večera na vjenčanju traje dulje od uobičajene subotnje večere. Ovo nas, dakle, ne bi trebalo iznenaditi.

Pokušat ćemo opisati što se događa ovih dana i zašto se to događa. Želja nam je da barem netko od onih koji nisu običavali dolaziti na ove obrede počne u njima sudjelovati. A za one koji već “redovito” sudjeluju u obredima Velikog petka, nadamo se da će potpunije razumijevanje obreda pomoći dubljem i bogatijem slavlju.

 

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Cvjetnica: ulazak u misterij

“Ulazak” je ključna riječ za razumijevanje Cvjetnice. “Danas se Crkva spominje ulaska Krista Gospodina u Jeruzalem kad je htio izvršiti svoje vazmeno otajstvo” (Rimski misal). Ulazimo u Jeruzalem zajedno s Kristom; ulazimo u naš najsvetiji tjedan; ulazimo u završne pripreme za slavlje Uskrsa.

Liturgija ovoga dana slavi, dakle, “ulazak”. Redovito ulazimo u crkvu jedan po jedan – kako tko dolazi. No, ovoga dana ulazimo u crkvu svi zajedno, praveći veličanstven ulazak. Zajednica se, prema obredniku, treba okupiti negdje izvan crkve i u procesiji ulazi u crkvu. U obredu se čita i jedno od evanđelja o Isusovom slavnom ulasku u Jeruzalem.

Na Cvjetnicu, dakle, na simboličan način i mi ulazimo s Kristom u Jeruzalem. Evanđelje kaže: “Silan svijet prostrije svoje haljine putom, a drugi su rezali grane sa stabala i sterali ih putom. Mnoštvo pak pred njim i za njih klicaše: Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Hosana u visinama! Kad uđe u Jeruzalem, uskomeša se sav grad i govoraše: Tko je ovaj?” (Matej 21, 8-10)

Evanđelje koje se čita u crkvi pod misom toliko je važno da se po njemu daje ime cijelom danu: Nedjelja muke. Svake godine na ovaj dan svečano pjevamo ili čitamo muku Gospodina Našega Isusa Krista po evanđelistima Mateju, Marku ili Luki. Muka po Ivanu čita se svake godine na Veliki petak.

Zašto se čita ili pjeva Muka? Da i mi vidimo sebe kako slijedimo Krista do Kalvarije i stojimo u podnožju križa. Neke župne zajednice običavaju dramatizirati Muku tako što daju da je čita više ljudi, čime sve postaje življe i prisutnije. Svećenik čita Isusove riječi, netko drugi riječi čitača a treći uzima ostale dijelove. Često se svi okupljeni pozivaju da govore riječi naroda – svjedočeći tako da je ovo i naša priča. Mi, narod čujemo sebe kako govorimo “Raspni ga! Raspni!” A prije kratkog vremena govorili smo: ” Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje!”

Kontrast između ova dva stava tako je očit da ne smijemo zaboraviti njegovu čestu prisutnost i u našem životu: ima trenutaka kad smo potpuno odlučni slijediti Isusa, a ima trenutaka kad svojim grijesima razapinjemo Isusa.

Ulazeći dublje u značenje liturgije Nedjelje muke i Velikog tjedna, poduzimamo važne korake da bismo postali bolji, vjerniji Isusovi učenici.

 

SVETO TRODNJEVLJE

Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota toliko su posebni dani da ih često jednostavno nazivamo “tri dana” ili “trodnevlje”.

Veliki četvrtak je izvorno bio dan pomirenja pokajnika. U ranija vremena  bio je običaj priznati grijehe na početku korizme i ući u vrijeme pokore: prah je bio znak da je netko bio pokajnik. Grešnici bi dobili pokoru koju su izvršavali tijekom cijele korizme. Na Veliki četvrtak izmirili bi se s Bogom i Crkvom da bi mogli u potpunosti ući u sveto vazmeno vrijeme – dijeliti svetu pričest s drugim članovima Crkve.

 

Veliki četvrtak: Pranje nogu je uzvišen čin

Sveto trodnevlje počinje misom Gospodinove posljednje večere na Veliki četrvrtak. Ova je misa sačuvala nešto iz tradicije koja je ranije bila prisutna u svakoj misi: Misa počinje s otvorenim svetohraništem zato što večeras primamo pričest samo od kruha i vina koji se pod ovom misom posvećuje; cijela se zajednica okuplja oko ove jedne Euharistije sa svim svećenicima, službenicima i vjernicima. Prema staroj crkvenoj tradiciji, na Veliki se četvrtak ne smiju slaviti mise bez prisutnosti naroda.

Evanđelje koje se čita nije bilo koji od prikaza “ustanove Euharistije” (Matej 26, 26-29, Marko 14, 22-25, Luka 22, 14-20). Danas nam Crkva daje da čitamo Ivana 13, 1-15 u kojem se govori kako Isus pere noge svojim učenicima. Ali ne samo da čujemo o Isusovu pranju nogu, nego to u mnogim crkvama i vidimo i doživljavamo. Predvoditelj misnog slavlja uzima posudu s vodom i ručnik i pere noge dvanaestorici članova zajednice. Taj obred se, nažalost, ne prakticira po našim seoskim župama ali u mnogim gradskim sredinama on je uobičajen, a obavlja ga redovito svake godine i sam Papa.

Za neke je možda čudno što se na dan ustanove euharistije izvodi ovaj obred. Ali ovaj obred pranja nogu je najpotpunija homilija i komentar Evanđelja, kao i puno značenje euharistije. Prisutnost Kristova u euharistiji nije cilj u sebi, nego ona znači da trebamo graditi jedinstvo župne zajednice i cijelog Tijela Kristova.

Često hoćemo zadržati Krista u prilikama kruha i vina, zaboravljajući drugi dio molitve Crkve: da je Bog poslao Duha Svetoga na cijelu zajednicu. Lakše je vidjeti Krista u Presvetom sakramentu nego u licima običnih ljudi oko nas. Usred liturgije pune bogate odjeće, zvona i tamjana, mi svečano slavimo ustanovljenje Euharistije i neshvatljivo čudo Božje stalne prisutnosti među nama – peremo noge, tj. iskazujemo poniznost i ljubav prema svojoj subraći i susestrama.

Ne može biti ništa jednostavnije od ovoga. Jednostavan, ponizan, čin pun ljubavi za našu braću i sestre i za građenje jedinstva Tijela Kristova. U vjeri vidimo da ono obično, najobičnije, sada postaje božansko. Kršćanin najnižega zemaljskog staleža pozvan je na sudjelovanje u zajedničkom dostojanstvu.

Nakon što je oprao noge, Isus se okreće nama i kaže: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.” (Ivan 13, 12b-15)

 

Veliki petak: Najozbiljniji dan

Veliki petak je najozbiljniji dan u cijeloj crkvenoj godini. Ozbiljno – to je vjerojatno ključna riječ. Liturgija je vrlo uzdržljiva i jednostavna.

Oltar je gol, bez pokrivača, svijeća ili križa. Ovoga dana nema mise. Ovo je dan posta. (Post na ovaj dan u počecima kršćanstva značio je i post od najbolje hrane, euharistije.) Na početku obreda nema čak ni pozdrava okupljenim vjernicima, nema uvodne pjesme, procesije: svećenici jednostavno dolaze i klanjaju se ponizno u tišini pred riječju i križem Kristovim. Negdje se čak svećenici i pratitelji prostru po podu pred oltarom i ostanu neko vrijeme u šutnji, dok okupljeni vjernici kleče.

Nakon prvog i drugog čitanja, dolazi vrhunac liturgije Velikog petka: naviještanje  Muke Gospodina našeg Isusa Krista po Ivanu. Ako pozornije slušamo, uvidjet ćemo da je ovaj tekst drugačiji od onoga koji smo čuli na Cvjetnicu. U Ivanovu evanđelju Isusova moć i veličana prožimaju cijeli tekst. Isus posvema kontrolira sva događanja. On nosi svoj križ sam. On je pobjednik na križu: Isus kraljuje s drveta. S križa Isus daje Crkvi Duha Svetoga. Križ je naša slava. Sredstvo smrti postaje sredstvo našega spasenja. Isus kraljuje s križa. Svemir je promijenjen. Svijet nikada više neće biti isti.

I mi molimo s Isusom na križu. Nakon navještaja Muke cijela se Crkva udružuje u najsvečaniji oblik općih molitvenih zaziva. Molimo da slava križa postane stvarnost u našim danima. Najprije se kaže se nakana molitve (za Crkvu, za miru u svijetu, za druge kršćane i druge religije, za upravitelje država, za one koji ne vjeruju…) i onda kleknemo i molimo u tišini; predvoditelj udružuje naše molitve u svečanu molitvu zaziva.

Drugi dio obreda Velikog petka poseban je za ovaj dan. Donosi se veći križ koji je prekriven ljubičastim platnom. Potom se otkriva jedan po jedan dio križa i on se predstavlja zajednici: Evo drvo križa, dođite poklonimo se!  Dolazimo potom drvenom križu, sredstvu mučenja, okrutnosti i smrti i iskazujemo poštovanje poljupcem ili dodirom. Ovaj je čin drugim ljudima čudan, ali ga je očima vjere moguće razumjeti: nakon što je bio raspet na drvu križa Krist je uskrsnuo; bol i poniženje križa pretvorio je u slavu pobjede nad smrću. Zato je križ simbol pobjede a ne propasti kao što je dotad bio.

Obredi Velikog petka završavaju podjelom sv. pričesti koja  je posvećena na Veliki četvrtak. Vjernici se u tišini raziđu ili ostanu u tihoj molitvi pred “grobom Kristovim” – mjestom u crkvi gdje je izložen kip mrtvoga Krista pored kojega su upaljena kandila. Tako se dočeka Velika subota, dan tihog čekanja i pripreme za Uskrsno bdjenje.

 

Uskrsno bdjenje: iščekivanje novog života

U nekim se našim krajevima, po primjeru drugih zemalja, uvodi običaj mogućnosti slavljenja nedjeljne mise u subotu poslijepodne ili navečer. To je zbog obaveze nekih vjernika da putuju ili rade nedjeljom. No, po židovskome poimanju, novi dan započinjao je uvečer – sa zalaskom sunca a ne u ponoć. Odatle redovnici i redovnice običavaju pred velike blagdane slaviti bdijenja. Za svetog Augustina ova noć je “majka svih bdjenja”, što kazuje o čemu se i o kakvoj se važnosti radi. Ali za većinu kršćana ovo je jedino bdjenje tijekom cijele godine i zato je potrebno započeti s riječju “bdjenje”.

Bdjenje znači namjerno i oprezno ostajanje budnim u vrijeme kad se obično spava. Čekamo i promatramo. Čekamo s katekumenima (pripravnicima za krštenje) koji su se u nekim ranijim vremenima samo ove noći krštavali. Čekamo s generacijama onih koji su očekivali Kristov izlazak iz groba.

Uskrsno bdjenje počinje službom svjetla; dok nestaje dnevnog svjetla, skrećemo pozornost na svjetlo Kristovo. Okupljamo se oko vatre i mislimo na Krista, svjetlo Božje slave. Novo svjetlo dat će nam prigodu za mnoga razmišljanja. I od ove posebne vatre upalit ćemo svoju najljepšu uskrsnu svijeću. Dok ova svijeća ulazi u crkvu, njezino se svjetlo prenosi na svijeće koje u ruci drži svaki član zajednice.

Potom se pjeva predivna pjesma na čast uskrsnoj svijeći. Naši su osjećaji za vrijeme ovoga posebnog obreda izraženi u toj pjesmi: “Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Božji, i zbog pobjede tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja… On je za nas vječnome Ocu Adamov dug platio i zadužnicu naših grijeha dokinuo svojom krvlju… Ovo je, dakle, noć kad je svjetlo ognjenoga stupa raspršilo tamu grijeha. Ovo je noć koja i danas Kristove vjerne po svem svijetu oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta, a vraća milosti i pridružuje svetima.”

Mi sa svijećama u rukama čekamo. I dok čekamo, počinju biblijska čitanja i mi slušamo povijest svoga spasenja: stvaranje, Abrahamova žrtva, prolazak kroz Crveno more. Naša radost i iščekivanje rastu dok pjevamo “Slava Bogu na visini” (himan koji se u misi ne govori ili pjeva od početka korizme).

Poslanica svetog Pavla Rimljanima jasno ističe činjenicu da je ovo noć našega uskrsnuća. “Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života” (6, 3-4). Potom ustajemo i radosno pjevamo “Aleluja” – riječ koju nismo čuli 40 dana u crkvi. I evanđelje uskrsnuća donosi najradosniju vijest: Krist je uskrsnuo. Krist je uskrsnuo! I mi zajedno s njime.

Izvor: Svjetlo riječi

Ostavite komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.