Darovi i darovi Duha

Darovi i darovi Duha

Zašto je Isus uopće patio i umro ako je držao da je put njegovih učenika samo površno liječenje ljudi od svakog oblika patnje?

Piše: Božo LUJIĆ

U zadnjih dvadesetak godina probuđen je u mnogim kršćanskim zajednicama osjećaj za potrebu stvarnosti Duha. Možda su tom „duhovskom buđenju“ pridonijeli pretjerano naglašavanje važnosti pojedinih crkvenih struktura, racionalizacija života i djelovanja, a možda i prenaglašena materijalizacija svekolikih međuljudskih odnosa. U pojedinim kršćanskim zajednicama pojavili su se ljudi, koji su jednostavno dali do znanja da imaju posebnu „vezu“ s Duhom koji ih osposobljava da djeluju kao iscjelitelji i da misle kako posjeduju upravo taj dar Duha. Takvi se vrlo često izdvajaju iz kršćanske zajednice držeći očito da ta zajednica ne „posjeduje“ Duha i da se tu nema što činiti. Takvi, naprotiv, okupljaju oko sebe neku svoju zajednicu, koja je više zajednica povezanosti s tom osobom nego li kršćanska zajednica u tradicionalnom smislu riječi. Takvi „posjednici“ Duha pridaju sami sebi osobite moći i redovito ih svode na iscjeliteljsko djelovanje koje vrlo često poprima i masovne oblike.

Osim toga, takvi pojedinci stvaraju dojam u stvarnosti da stoje u nekom posebnom odnosu s Bogom te da mogu učiniti i ono za što gotovo nitko u kršćanstvu nema moći i ovlasti. Mnogi od njih pokazuju svoju moć kao nadmoć nad dusima i dušama ljudi u raznim egzorcističkim praksama, što u javnosti često dovodi do žestokih polemika, svakovrsnih napisa u tiskovinama, a katkada i do optužbi zbog zavaravanja ljudi ili pak zbog određenih zloporaba.

Kako su ljudske nevolje brojne, onda se mnogi ljudi, tražeći rješenje za njih, obraćaju takvim „duh-ovnjacima“ i očekuju neko lagano i brzo rješenje. Podupiranjem takvih stavova kršćanstvo se reducira samo na problematično liječenje, koje u konačnici ne polučuje nikakve osobite učinke, osim novih razočaranja i novih nevolja. Ni iz jednoga se biblijskoga spisa, a niti iz tradicije Crkve, ne može vidjeti da bi se kršćanstvo smjelo svesti samo na taj problematični segment djelovanja. Štoviše, takav stav postaje teološki vrlo upitan jer zanemaruje središnji teološki događaj – Isusovu patnju i smrt. Zašto je Isus uopće patio i umro ako je držao da je put njegovih učenika samo površno liječenje ljudi od svakog oblika patnje.

Očito je da u tim svim stavovima dolazi do različitoga shvaćanja biti kršćanstva i osobito onoga što nazivamo stvarnost Duhova ili kako se to udomaćilo u katehetskoj praksi o darovima Duha.

Što su Duhovi?

U biblijskoj se predaji o Duhu i duhovima govori i u Starom i u Novom zavjetu. Ponajprije treba reći da je biblijska riječ za duh ruah što može značiti također vjetar, dah, život, duh. U konkretnim slučajevima teško je razlučiti koji bi najbolji prijevod bio za tu riječ u hebrejskom jeziku, jer može značiti sve ono što smo naveli. Čini se ipak da taj pojam ima neka svoja šira značenjska obilježja i svoju slikovitu vrijednost. On prije svega pokazuje određenu dinamiku i gibanje.

Osobito je za taj fenomen važna slika vjetra koji, istina, zamjećujemo kako dolazi, a ne znamo ni otkuda a ni kamo ide. Njegova je bit i sadržana u strujanju zraka. Funkcija vjetra nije također zanemariva: svojim gibanjem on pročišćava zrak i tako omogućuje postojanje života, a vrlo često najavljuje ili čak i donosi oborine. Vjetar u sebi utjelovljuje, dakle, stalnu dinamiku i pokret; on je, zapravo, proces koji znači neuhvatljivost i nemogućnost postvarenja. Vjetar se ne može uhvatiti niti zaustaviti. Kad bi to doista i bilo moguće, onda bismo u potpunosti uništili ono što čini bit vjetra.

Česta slika za Duhove jest oganj. Oganj ima također u sebi moć pročišćavanja i davanja topline. No oganj ima i svoje simbolično teološko značenje koje susrećemo na pojedinim mjestima u Bibliji. Oganj je sredstvo objave, kao što to vidimo na Sinaju (Izl 20,1 ss), ili u gorućem grmu kad Mojsije doživljava objavljenje Božjega imena (Izl 3,2). Kod proroka pak oganj ima pročišćavajuće značenje, kao i eshatološki oblik suda (Am 1), jer onima koji uništavaju čovjeka i život oganj predstavlja primjereni oblik kazne (Iz 66,15; Ez 38,12). Oganj može označavati također Božju nazočnost i blizinu kad, primjerice, Jahve prati Izraelce u stupu od oblaka, a kod teofanije i nepribliživost Bogu (Post 15,7; Izl 19). U svim slučajevima oganj se veže uz Božju zbilju, njegovu objavu i djelovanje, bilo u eshatološkom bilo u povijesnom okviru.

Zbog tih svojih metaforičnih obilježja i vjetar i oganj su primjerene slike za izražavanje one stvarnosti koja se u biblijskim tekstovima označava kao stvarnost Duha. No u kršćanstvu se dolazak Duhova povezuje s još jednom važnom činjenicom. Duh biva izliven na zajednicu ili još bolje tek dolaskom Duhova zajednica postaje istinskom zajednicom (Dj 2,4) jer su se svi napunili Duha i počeli govoriti i razumijevati strane jezike. Upravo se ovaj podatak vrlo često pogrešno tumači i primjenjuje: kao da bi dar Duha bio da čovjek odjednom progovori nekim stranim jezikom, bez učenja i bez truda.

Biblijski tekst želi reći nešto drugo. Nije naglasak na tomu da ljudi govore stranim jezicima nego da se ljudi različitih naroda međusobno razumiju i da u različitosti i u razumijevanju stvaraju novu zajednicu. Razlike ne bivaju potrte nego relativizirane. Dolazak Duhova znači univerzalni poziv u svijet Božje vladavine. Duhovi, zapravo, stvaraju novu zajednicu – Crkvu, ali ne kao zatvorenu ustanovu nego kao otvorenu zajednicu. Duhovi predstavljaju Isusova Duha koji znači jednu novu snagu za stvaranje novih, drukčijih odnosa među ljudima.

Zanimljivo je da se dolaskom Duhova u biblijskim tekstovima nigdje ne govori o iscjeliteljskoj ili nekoj drugoj vrsti moći nego zapravo onoj navjestiteljskoj, da se nigdje ne utemeljuje neka isključujuća nego zapravo uključujuća djelatnost. Duhovi znače pokret u budućnost, ali pokret unutar zajednice, koja se neće temeljiti na materijalnim vrijednostima nego na vrijednostima Duha. Isusov Duh boravi u zajednici razumijevanja, prihvaćanja, zajedničkoga djelovanja. Nigdje nije u biblijskoj poruci rečeno da netko raspolaže Isusovim Duhom. Naprotiv, on je sloboda kojom čovjek ne može manipulirati, niti ga može za sebe zadržati.

Darovi Duha

Iako se u novozavjetnoj poruci o dolasku Duhova nigdje ne govori o nekim darovima, ipak se može reći da se Duh povezuje u starozavjetnoj poruci uz određene „sposobnosti“ koje bi se moglo označiti kao darove Duha. Tako se u Izaijinoj knjizi u govoru o „Mladici iz panja Jišajeva“ govori o budućem Mesiji – Emanuelu, koji će imati ne jednu karizmu nego mnoštvo darova Duha. Ti se „darovi“ tu i nabrajaju uvijek u jezičnom izričaju s pojmom duh. Tako se tu veli da će budući Emanuel imati mnoštvo duhova: „Na njemu će duh Jahvin počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg“ (Iz 11,2).

Ako malo proanaliziramo ove „darove“, ne vidimo nigdje da se spominje neka moć liječenja kao nadmoć nad drugima. Nigdje ne vidimo da bi ti darovi bili okrenuti protiv razuma i znanja. Naprotiv, moglo bi se utvrditi da se ti „darovi“ upravo odnose na čovjekovu spoznajnu i raspoznajnu moć. Mudrost i umnost odnosile su se kao vrijednosti na konkretno čovjekovo djelovanje i bile su povezane s iskustvom života i umom. Dar savjeta i jakosti pokazuje da Duh omogućuje čovjeku čuti i drugoga i, konačno, čuti Boga te da na tom životnom putu i ustraje. Osobito je važna ova oznaka Duha: duh znanja.

Bez toga dara znanja nema čovjek mogućnosti spoznati Boga i razlikovati Boga od idola, na što ukazuje i prorok Hošea tužeći se na svoje suvremenike da nemaju spoznaje Boga (Hoš 4,2): „Nema više vjernosti (istine), nema ljubavi, nema znanja Božjega u zemlji, već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna krv drugu stiže.“ Ovdje se u oblik trijade vežu vrijednosti istine, ljubavi i znanja Božjega, a naspram njih redaju se sve druge negativnosti koje nastaju na nedostatku ovih vrijednosti.

Istina, Pavao u formiranju prvih kršćanskih zajednica govori o darovima Duha, ali ti darovi trebaju, prema Pavlu, služiti izgradnji zajednice i međusobnih odnosa, a ne iskazivati se u nekakvoj nadmoći nad drugima ili pak raspolaganju. Tako Pavao u 1 Kor 12,4-11 piše: „Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće.“

Kad Pavao govori o tim darovima Duha, on ima pred sobom različite prakse koje razjedinjuju zajednicu, te stoga naglašava da Duh ne može dijeliti nego ujedinjavati zajednicu i da nema dara Duha koji ne bi bio u službi zajedničkoga života. Različiti su darovi Duha, kaže Pavao, ali isti je Gospodin. To nas podsjeća na sam događaj Duhova gdje se stvarnost Duhova očituje kao stvarnost zajednice.

Opsjednutost nekim posebnim moćima

Iz svega gore navedenoga proizlazi da je stvarnost Duhova vezana prvenstveno uz zajednicu i međusobni život u njoj, da Duh stvara zajednicu, a nipošto je ne ruši. Drugo, Isusov Duh ne može nikako biti Duh neznanja nego upravo, kao što to tvrdi i Izaija i Hošea, to je duh znanja i spoznaje Boga. Često se danas dobiva dojam da su samo oni neobrazovani posjednici Duha, kao da čovjekov razum ne bi potjecao od Boga i kao da se Isus nije služio njime.

Time se stvara lažna alternativa: ili razum ili duh, a pod tim se podrazumijeva danas svašta: od izvanjske pobožnosti, koja često podsjeća na onu farizejsku do nekih „iscjeliteljskih sposobnosti“ koje se očituju više kao samodokazivanje nego kao istinska pomoć ljudima. Masovna iscjeljenja nije činio ni Isus, a danas ih mnogi iscjelitelji prakticiraju. Na taj se način skraćuje kršćanstvo, reducira samo na olako oslobađanje od nevolja i zla i zanemaruje Isusov put u Jeruzalem, na Golgotu i u smrt. Mnogi današnji iscjelitelji žele uvjeriti ljude da mogu proći pored Golgote i Jeruzalema zahvaljujući svojoj moći. Drugi opet vjeruju kako su samo oni posjednici Duha te da ostali ovise upravo o njima i njihovoj raspoloživosti da i na druge prenesu nešto od te stvarnosti.

Gledano iz biblijske perspektive, takvi stavovi nisu nipošto biblijski, ni Isusovi. Isus je govorio o konkretnoj životnoj solidarnosti s ljudima, a ne o nekom lakom načinu života koji bi se očitovao u hokus-pokus djelovanju. Biblijska poruka i Staroga i Novoga zavjeta ne umanjuje stvarnost nevolja i moć zla u životu, nego ih uzima ozbiljno i pokazuje put kako izaći iz njih. Taj put nije nikada lagan nego odgovoran, zahtjevan, težak do boli, a katkada i do smrti. Nema slave uskrsnuća bez Golgote, iako i neki Isusovi učenici žele napraviti sebi sjenice ugode već ovdje na zemlji. Glas s neba ih upozorava da slijede Isusa i da je to jedino ispravan put. Taj bi se glas trebao čuti i danas među nama i upućivati i nas da izađemo iz vlastitih sjenica napasti vlastitih ugoda i da krenemo u neizvjesnu budućnost u kojoj nas zacijelo čeka Bog koji i dolazi iz budućnosti.

Izvor: Kalendar sv. Ante

 

Ostavite komentar