Priznajemo da lutamo i griješimo, svojeglavo i namjerno. Priznajemo da nismo gospodari svoga vremena, a ni prostora. Da u našim odnosima ima slijepih ulica, da umiremo od gladi za susretom, da smo žedni dobrote i lijepe riječi
Piše: Miro Jelečević
Između posipanja pepelom na Čistu srijedu i svjetla uskrsnog bdijenja na Veliku subotu živimo vrijeme korizme. Tradicionalno kažemo da je to razdoblje pokore, odricanja, intenzivnijeg duhovnog života i nastojanja oko dobrih dijela. Zapravo, tiho vrijeme, kojemu samo križni put korizmenih petaka razbija jednostavnost, i koje tek u svojoj završnici poprima konture tragedije jednog života. Od Cvjetnice u Jeruzalemu do groba u blizini Golgote nema mnogo ni vremena ni prostora, ali ipak dovoljno da čovjek doživi i zvijezde i tamu mržnje. A da opet tu ne bude kraj.
Izmjereno vrijeme s okusom pitanja
Stoga je korizma prije svega vrijeme: izbrojano, raspoređeno, ljudsko vrijeme. I kad malo pročeprkamo po neobičnoj riječi korizma, u njoj nalazimo baš to: određen broj dana. Naime, latinska riječ quadragesima – od koje potječe naša korizma – znači četrdeseti dan, četrdesetnica. I opet, ne slučajno, upravo četrdeset, jer taj broj nosi izuzetan simbolični naboj vezan uz različite događaje iz biblijske povijesti. Spomenimo samo dva najvažnija: u Starom zavjetu četrdesetogodišnje putovanje Izraelaca pustinjom od Egipta do obećane zemlje; u Novom pak poznato vrijeme Isusove četrdesetodnevne osame u pustinji.
S obzirom na godine putovanja Izraelaca i dane Isusove osame važno je reći da je u oba opisa prisutan moment kušnje, iskušavanja. Za Izraelce je to vrijeme u kojemu im pridolaze pitanja na koja moraju odgovoriti: kome zahvaljuju svoj život, tko vodi ljudsku povijest i tko je taj na koga se mogu osloniti. Slično je i s Isusom: čovjek se u vremenu osame suočava s pitanjem o sebi samome, o ljudima s kojima živi i zajedništvima koja gradi, o Bogu u kojega vjeruje. Sva se ova i druga pitanja, bilo u staro- ili novozavjetnom obliku, daju u vremenu koje je izmjereno i određeno, koje ne nadilazi snagu čovjekove slobode i ne traje do unedogled.
Pustinja kušnje i pustinja vjere
Osim što je vezana vremenom, za korizmu je važan također prostor. U spomenutim biblijskim događajima u oči nam odmah upada, osim vremenske sličnosti, identičnost mjesta: pustinja. Pustinju je nama Europljanima prilično teško predočiti u njezinu istinskom značenju. Kao inače o dalekim i nepoznatim krajevima, i mi o pustinji imamo prilično romantične predodžbe. A za našu korizmu, koja je i vrijeme kušnje u pustinji, nekako nam je potrebno iskustvo prave njezine ćudi. Pustinja je mjesto osame i krajnje ugroženosti života. Stalno prijeti nestanak hrane i još više vode. Fizički iscrpljuje čovjekove snage. Svojom neukrotivošću i surovošću dovodi u pitanje svaki oblik ljudskog uređenja vlastitog osobnog ili društvenog života. Stoga nije čudo što su stari narodi slutili da takve krajeve obitavaju zle, mračne sile, koje su neprijateljski raspoložene prema čovjeku i njegovu svijetu.
Ali pustinja je također mjesto u kojemu Bog pokazuje čovjeku svoju dobrostivu blizinu. U njoj možemo susresti Boga, jer nam pogled ne svraća kod tisuću i jedne stvari koja želi biti viđena i uho biva oslobođeno od bezbrojnih intonacija u koje smo uronjeni. Ona nas, jednostavno, čisti od svega suvišnog, od često nepotrebnih detalja. Pustinja nam može otvoriti oči za onaj supstrat koji roditeljski nosi naš život; u njoj možemo čuti glas koji našem životu govori i zaziva ga imenom. Glas u pustinji nas poziva na odluku i osnažuje za odgovornost. Taj glas, koji osjećamo u najdubljoj intimi osobnosti, otvara nam oči za drugoga, bližnjega, prijatelja, stranca, brata. Govori nam da s onu stranu – što može biti jednako i u samom središtu – naše životne pustinje ima jedna obećana zemlja i da u nju pripadamo.
Pepeo i vjera i djela
Na samom početku spomenuli smo pepeo Čiste srijede. Posuti se pepelom znači simbolično (a to opet znači: doista!) priznati vlastitu nedostatnost i želju da svoj put ne idemo sami. Priznajemo da lutamo i griješimo, svojeglavo i namjerno. Priznajemo da nismo gospodari svoga vremena, a ni prostora. Da u našim odnosima ima slijepih ulica, da umiremo od gladi za susretom, da smo žedni dobrote i lijepe riječi. Posipajući se pepelom bez riječi priznajemo da pustinjom postaju naši najplodniji dani i najbolje sposobnosti. Pepeo na našem čelu – koliko god to nemoderno i egzotično izgledalo – uvodi nas u vrijeme vraćanja sa stranog, zlog puta, u vrijeme osluškivanja, razgovora, otvaranja očiju. U vrijeme odgovora.
A kakav je naš kršćanski odgovor na sve ovo? Može biti različit. Vjerujem da ne treba – za račun neke duboke i zanosne duhovnosti – zaboraviti ono što su naši stari svojim većim ili manjim odricanjima (od alkohola, cigarete, mrsa, ružne riječi, pogleda i djela) oduvijek činili: pokušavali biti bolji ljudi. Kao i uvijek, ondje gdje se ima posla s Bogom (a i s čovjekom), valja početi od malih, ljudskih stvari i odricanja, ne zaboravljajući naravno da valja okopavati i njegovati vlastito srce.
S ovim smo u srcu smisla korizme: hodati, ići za Isusom, slijediti njegove stope, sudbinu njegova života kao što to činimo u pobožnosti Puta križa. Ali ne kao imitiranje Isusove muke u kojemu nakaradno mučimo sebe (a onda i druge), nego u duhu njegova povjerenja u Boga kojega susrećemo u vlastitim pustinjama i koji jedino od praha i pepela naših ljudskih slabosti i zakazivanja može otvoriti i stvoriti novu zemlju. U takvo djelatno povjerenje možemo smjestiti Isusov nastupni poziv: Obratite se i vjerujte evanđelju!. Vjerovati da je s Isusom u ovom svijetu niknula i uzrasla jedna dobra vijest o Bogu koji je za čovjeka, životno je djelo kojeg draž i veličina neprestano pohode živote tolikih kršćana. Vjerovati evanđelju znači vjerovati Božjoj snazi koja može promijeniti čovjekov život. Vjerovati da zbroj naših promašaja i grijeha, nikad neće biti veći od njegova milosrđa. Vjerovati u dobru vijest i dobro djelo.
Na koncu malo pitanje: Može li možda baš broj četrdeset biti dobitni broj za kombinaciju kršćanskog života? Tko zna. Vrijedi pokušati. A i prilika je tu.
Izvor: Svjetlo riječi
